Među brojnim različitim oblicima ranog kršćanstva, gnosticizam je potaknuo najogorčeniju Irenejevu srdžbu. Gnosticizam se oslanjao na osobno iskustvo i osobno sjedinjenje s Bogom. Irenej je shvaćao da bi to omelo vlast svećenika i biskupa i postalo smetnjom stvaranju jedinstva. Sukladno tome, upotrijebio je svu svoju snagu da potisne gnosticizam. Bilo je nužno obeshrabriti osobna, pojedinačna promišljanja, a s druge strane, ohrabriti neupitnu vjeru u utvrđenu dogmu.
Zato je bio nužan teološki sustav, struktura kodificiranih načela, koja ne bi dopuštala pojedinačna tumačenja. Nasuprot osobnom doživljaju i gnozi, Irenej je tražio jedinstvenu "katoličku", to jest sveobuhvatnu Crkvu, koja se temeljila na tradiciji i nasljeđu apostola
[...]
Uloga cara Konstantina u povijesti i razvitku kršćanstva često je pogrešno prikazivana i pogrešno tumačena.
Lažna "Konstantinova darovnica" iz osmog stoljeća, o kojoj smo govorili u devetom poglavlju, samo je dodatno zbunila kasnije pisce. Općenito gledano, Konstantin se smatra zaslužnim za konačnu pobjedu "sljedbenika poruke", što je donekle i opravdano. Odlučili smo, stoga, proučiti prilike tog vremena i istodobno se lišiti iluzija da je on doista učinio sve ono što mu se pripisuje.
Poslije, crkvena predaja kaže kako je Konstantin naslijedio privrženost kršćanstvu od svog oca. U to je vrijeme to bilo vrlo prikladno, jer su kršćani već bili brojni, a Konstantinu je bila potrebna sva moguća pomoć u borbi protiv drugog pretendenta na rimsko prijestolje, Maksenta.
Maksent je 313. po Kr. izgubio bitku kod Milvijskog mosta, čime je Konstantinovo pravo na prijestolje postalo neupitno. Prije tog sudbonosnog sukoba, Konstantin je navodno doživio viđenje, koje je poslije potkrijepljeno jednim proročkim snom blistavog križa koji je lebdio na nebu. Na križu je bilo ispisano "In hoc signo vinces " (Pod ovim ćeš znakom pobijediti). Predaja kaže da je Konstantin, odlučivši poslušati nebesko pretkazanje, naredio da se štitovi njegovih vojnika urese Kristovim monogramom, grčkim slovima hi i ro, početnim slovima grčke riječi "Kristos". Na taj je način Konstantinova pobjeda kod Milvijskog mosta postala primjerom pobjede kršćana nad poganima.
To je poznata crkvena predaja na osnovi koje se često zaključuje da je Konstantin "preobratio Rimsko carstvo na kršćansku vjeru".
Stvarne činjenice govore da on to nije učinio, no da bismo ustanovili što on jest učinio, moramo pobliže ispitati postojeća svjedočanstva.
Konstantinovo "obraćenje", ukoliko je ta riječ uopće ovdje prikladna, nije bilo kršćanske, već nesumnjivo poganske naravi. Čini se da je on doživio neku vrstu viđenja ili svjetlosnog doživljaja u blizini poganskog hrama posvećenog galskom bogu Apolonu, u okolici Vosgesa ili Autuna. Po svjedočenju čovjeka koji je pratio Konstantinovu vojsku, bilo je to priviđenje boga Sunca, kojega su u nekim kultovima obožavali pod imenom "Sol Invictus", odnosno, "Nepobjedivo Sunce".
Neka druga svjedočanstva kažu da je Konstantin, neposredno prije svog priviđenja, iniciran u kult Sol Invictus. Nakon pobjede kod Milvijskog mosta Rimski je senat podigao slavoluk pobjede u Koloseumu, a natpis na slavoluku kaže da je Konstantinovu pobjedu donio "poticaj Božanstva". Međutim, božanstvo o kojemu je riječ nije bio Isus, već Sol Invictus, poganski bog sunca.
Različito od onog što kaže predaja, Konstantin nije proglasio kršćanstvo državnom religijom Rimskog carstva, već je to bilo, zapravo, pogansko obožavanje sunca, Konstantin je cijelog života bio njen prvosvećenik.
Njegova je vladavina bila nazvana "carevanje sunca", a Sol Invictus se nalazio posvuda, čak i na carskim zastavama i novcu.
Predodžba Konstantina kao vatrenog pristaše i obraćenika na kršćanstvo nesumnjivo je pogrešna. On je kršten tek 337. po Kr. na smrtnoj postelji, kad je očito bio previše iscrpljen i lišen volje da bi se tome suprotstavio. Ne može se reći ni da je on prvi upotrijebio Kristov monogram, jer je natpis s takvim monogramom nađen na nekom grobu u Pompejima iz vremena koje je Konstantinu prethodilo dvjesto i pedest godina.
Kult Sol Invictus bio je sirijskog podrijetla, a uveli su ga rimski carevi sto godina prije Konstantina. Iako je u tom kultu bilo elemenata obožavanja Baala i Astarte, on je u svojoj osnovi bio monoteističan.
Bog sunca bio je zbir odlika svih drugih bogova i na taj je način svladao sve svoje moguće suparnike. Taj je kult također bio dobro usklađen s kultom Mitre, koji je bio važan u Rimu i u cijelom Carstvu tog vremena, a i u tom kultu bilo je uključeno obožavanje sunca.
Kult Sol Invictus odlično je odgovarao Konstantinu. Konstantinov prvi cilj, kojim je bio opsjednut, bilo je uspostavljanje političkog, vjerskog i teritorijalnog jedinstva. Taj kult, koji je u sebi obuhvaćao sve ostale, je kao državna religija sasvim jasno pomagao ostvarenju njegovih ciljeva. Međutim, upravo je za vladavine toga kulta kršćanstvo učvrstilo svoj položaj.
Kršćansko pravovjerje imalo je mnogo sličnosti s kultom Sol Invictus i zato se moglo nesmetano razvijati u njegovoj sjeni. Kult Sol Invictus, koji je u svojoj osnovi bio jednobožački, utro je put monoteističkom kršćanstvu. Kult Sol Invictus pokazao se pogodnim u još jednom slučaju, čime je širenje kršćanstva znatno olakšano. Konstantin je 321. po Kr. donio proglas kojime je naredio da sudovi budu zatvoreni "na dan štovanja Sunca" i odredio da to bude dan odmora.
Do tada je kršćanstvo smatralo židovski sabbath (subotu) svetim, a tada je, u skladu s Konstantinovim proglasom, svetim danom proglasilo nedjelju. To je dovelo do suglasja s postojećim vlastima, ali je također još više udaljilo kršćanstvo od židovskih korijena. Sve do četvrtog stoljeća Isusov rođendan slavio se 6. siječnja. Kult Sol Invictus slavio je kao najvažniji dan u godini 25. prosinca. Bila je to svečanost rođenja sunca, Natalis Invictus, kada dani u godini postaju sve duži. Odabiranjem toga dana, kršćanstvo se također uskladilo s tadašnjim vlastima i važećom državnom vjerom.
Kult Sunca vrlo je tijesno povezan s kultom Mitre i njih se često pogreškom zamjenjuje. Oba kulta su naglašavala važnost sunca, oba su smatrala nedjelju svetim danom, i slavila svoju najveću svečanost
25.prosinca.
Tako je kršćanstvo steklo dodirne točke i s kultom Mitre, koji je, između ostalog,isticao besmrtnost duše, posljednji sud i uskrsnuće mrtvih.
U naporu da postigne jedinstvo, Konstantin je namjerno odlučio ne naglašavati razlike između kršćanstva i kultova Mitre i Sunca i nije obraćao pozornost na njihove proturječnosti. Na taj je način prihvatio božanski status Isusa kao zemaljsko utjelovljenje Nepobjedivog Sunca. Tako je u isto vrijeme Konstantin mogao graditi kršćanske crkve i postavljati kipove božice majke Cibele, kao i samog boga Sunca, koji mu je izrazito nalikovao.
Svi ti eklektički i ekumenski potezi vodili su ka jedinstvu, vjeru je Konstantin smatrao političkim pitanjem, i dopuštao je postojanje svake vjere koja je vodila u tom smjeru.
Konstantin je, dakle, usprkos tome što nije bio dobar kršćanin, u ime jedinstva učvrstio položaj kršćanskog pravovjerja.
Godine 325., on je okupio Crkveni sabor u Niceji i tom je prilikom utvrđeno vrijeme slavljenja Uskrsa. Određena su pravila koja su određivala vlast biskupa i na taj je način započelo koncentriranje vlasti u rukama Crkve. Najvažnija odluka, koja je donesena na crkvenom saboru u Niceji, a do koje je došlo glasovanjem, jest, da se Isus smatra Bogom, a ne smrtnim prorokom. Na ovomu mjestu ponovo moramo naglasiti daje Konstantin sve to postigao u težnji ka jedinstvu i učinkovitosti, a ne radi vlastitih pobožnih razloga. Isusa se kao Boga lakše moglo združiti s Nepobjedivim Suncem, a smrtnom proroku bi to bilo mnogo teže uskladiti. Kršćansko pravovjerje krenulo je u politički poželjno stapanje s državnom religijom, a Konstantin je u tome pružio svu potrebnu potporu.
Godinu dana nakon crkvenog sabora u Niceji, Konstantin je odobrio oduzimanje i uništavanje svih djela koja su se protivila pravovjernom kršćanskom učenju, među kojima su bila djela poganskih pisaca, koja su govorila o Isusu, kao i djela "heretičkih" kršćana. Njegovom zaslugom je određen iznos koji se imao isplaćivati Crkvi i smjestio rimskog biskupa u Lateransku palaču. Godine 331. Konstantin je naručio i platio izradu novih prijepisa Biblije, a to je bio jedan od ključnih trenutaka u čitavoj povijesti kršćanstva. Kršćanskom pravovjerju, "sljedbenicima poruke", pružila se izvanredna prilika.
Dvadeset i pet godina prije, 303. po Kr., poganski car Dikloecijan odlučio je uništiti sve dostupne kršćanske spise. Zahvaljujući toj odluci gotovo svi kršćanski spisi, osobito oni koji su se nalazili u Rimu, nestali su, pa su uz pomoć Konstantina čuvari pravovjerja dobili priliku iznova pregledati, srediti i napisati nove verzije crkvenih spisa, na način koji su smatrali najprikladnijim svojim načelima.
Vjerojatno je upravo tada nastala većina izmjena u Novom zavjetu, čime je Isus stekao sasvim uzvišeni položaj, koji uživa i danas. Važnost Konstantinove narudžbe ne smije se podcjenjivati, jer od pet tisuća danas postojećih ranih rukopisa Novog zavjeta nijedan nije nastao prije četvrtog stoljeća. Novi zavjet kakvim ga danas poznajemo u osnovi je djelo urednika i pisaca iz četvrtog stoljeća, koji su bili čuvari pravovjerja, "sljedbenici poruke" s vlastitim interesima koje su morali obraniti.
[ Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln "SVETA KRV,SVETI GRAL"]
Zanimljivosti :
Phil Valentine - The Hidden Truth On Christianity / The Vampyres of Consciousness... SVE religije svijeta sačinjavaju "Sotoninu Crkvu"...
Zašto sam ovaj uradak nazvao Vampiri Svijesti .. Moramo razumijeti prirodu vampira:
1.) To je parazit po prirodi. 2.) Hrani se zdravima, nevinima i onima koji ništa ne sumnjaju. 3.) Izgleda lijepo, zagonetno i moćno. 4.) Siše životnu struju domaćina osiromašujuću mu život i životnu silu tako da domaćin više ni ne zna tko je. 5.) Utiče i zaražuje domaćina poput "virusa", dok domaćin ne postane jedno sa njim, jedno sa sviješću vampira. 6.) Domaćin gubi svoj osjećaj sebstva, ne percipira više svijet i stvarnost iz svog znanja, nego iz znanja koje mu je dao Vampir.
Zato sam ovaj uradak na temu kršćanstva nazvao Vampiri svijesti ...
... O Konstantinu 8:48 ...
Ray Hagins : Zašto su nam dali Božić
... Razlog zašto su nam dali "Božić" jest taj da se inducira psihička sjebanost (psychological impairment) koja će rezultirati neprekidnom psihopatologijom, te će tako oni koji su duhovni po prirodi postati nesposobni da obrane svoje osobno duhovno blagostanje.
...
(psychological impairment) je karakteriziran šablonom stalnog učenja onih stvari koje sprečavaju ili oštećuju duhovni, intelektualni i/ili emotivni razvoj osobe. To rezultira spoznajnom funkcijom koja je ispod normale ili je nerealistična. Kada konstantno učite LAŽI - postajete psihološki sjebani. ...
